Narod Vidovdan dovodi u vezu, s jedne strane sa knezom Lazarom i Kosovskim bojem, a s druge, u arhaičnijoj varijanti, sa svetim Vidom. Vidovdan je veliki državni, verski i istorijski praznik. Slavi se u znak sećanja na Kosovski boj 1389. godine, kada se srpska vojska suprostavila turskom prodiranju na Balkan.

Među Srbima praznik ima poseban etički i moralni karakter, a reči kneza Lazara pred Kosovski boj prenose se generacijama. Vidovdan se proslavlja dostojanstveno, mirno, bez veselja. U svim pravoslavnim hramovima služi se parastos našim vojnicima palim na bojnom polju, i svim do danas postradalim mučenicima koji su na razne načine život dali za pravoslavnu veru.
Tradicionalno, podelom đačkih knjižica, na Vidovdan se i zvanično završava školska godina.
Proslavlja se i kao dan grada Kruševca. Baš tu nalazi se crkva - Lazarica, u kojoj se pričestila srpska vojska pred odlazak u Boj na Kosovu.
Vid je smatran vrhovnim božanstvom, "Bogom nad bogovima", a svi drugi bogovi tek polubogovima. Verovalo se da je Vid svevideće božanstvo, pa se Vidovdan smatra i praznikom za oči, odnosno praznikom koji "otvara oči". U našem narodu važi verovanje da se na Vidovdan mogla videti i budućnost. Toga dana se mnogo proricalo. Kao i u nekim drugim prilikama, činile su to najčešće devojke nadajući se da će videti budućeg izabranika. Navešću ovde dva primera te vrste.
U Bosanskoj krajini devojke su uoči Vidovdana brale crveno cveće vid, kao i modru vidu. Ubrano cveće pred spavanje su stavljale pod jastuk i govorile: "O moj Vide, viđeni, o moj dragi suđeni, ako misliš jesenas (da me prosiš), dođi večeras, u prvi sanak na sastanak."Verovale su da će se to i dogoditi, da će im budući muž doći u san.
U okolini Vlasenice devojke su uoči praznika brale vidovu travu i pripremale još ponešto. Nalivale su vodu u lonac koji je kupljen bez pogađanja, zatim uzimale malo hleba i soli, detelinu sa četiri lista i jednu tkanicu koju bi prebacile preko lonca. Po završenim pripremama, devojka bi pre spavanja rekla: "Sveti Vide i vidova travo, otvorite mi oči da vidim svoga suđenoga. Ako je daleko, evo mu detelina od četiri krila, neka k meni doleti; ako je gladan, evo mu soli i hljeba, neka se najede; ako je žedan, evo mu vode, neka se napije; ako ne može preko vode preći, evo mu ćuprije (misli na tkanicu), neka pređe."
U Zakonu o praznicima iz 2001. godine, jednom od prvih reformskih zakona obnovljene demokratske Srbije, Vidovdan je opisan kao praznik koji simbolizuje sećanje na sve one naše sunarodnike i građane koji su tokom prošlosti stradali u odbrani otadžbine. Na Vidovdan se ne radi u polju, da bi kukuruz zametnuo klipove, niti u vinogradu, da se grožđe ne sasuši i otpadne. Tog dana bi trebalo probati i zrelo voće, kako bi godina bila zdrava. Na Vidovdan bi trebalo započeti i ručne radove, pletenje i vezenje.
U Šumadiji i još nekim krajevima je običaj i da se na Vidovdan iznose stvari iz kuće da se “provetre zbog moljaca”. Na Homoljskim planinama se veruje da godina može da omane ako na Vidovdan nema oblaka, u Gruži da "ptica kukavica koja počinje na Mladence da kuka za kosovskom pogibijom, prestaje da kuka od Vidovdana", a u Šumadiji da na "Vidov dan, u gluvo doba noći, sve vode na Kosovu poteku crvene kao krv", a krvlju kosovskih junaka obojeni su i kosovski božuri.
U istoriji Srba Vidovdan se neobičnom sticajem okolnosti ispostavio kao važan datum u više navrata. Tako je upravo na Vidovdan 1914. godine, u Sarajevu, nacionalni revolucionar Gavrilo Princip izvršio je atentat na Franca Ferdinanda, prestolonaslednika Austrougarske. Vlastima u Beču, verovatno i zbog pritiska iz Berlina, tragedija u Sarajevu poslužila je kao izgovor za ultimatum i potom napad na Srbiju, čime je započet Prvi svetski rat. Iz tog rata, 1918. godine, istina uz stravična stradanja i neizmerne žrtve, Kraljevina Srbija izašla kao pobednica.